Župna crkva Pomoćnice kršćana
Sagrađena je i opremljena za službu Božju g. 1884. za župnika don Mata Štuka (1853.-1886.), To razabiremo iz natpisa iza glavnog oltara: "P. B. Sadušbinom dobročinaca sagrađen - potomcima na uspomenu - Odbor - G: G: M.D.CCCLXXXIV P:P:P"
Kako je došlo do gradnje ove crkve na sadašnjoj lokaciji u Orebiću? Brzi razvoj primorskog dijela Trstenice, od g. l800. do danas poremetio je vrjednote orebićkih lokaliteta. Osim toga, nakon Napoleonovih vremena prestala je vlast Republike na Ratu pa tako i trsteničkog kapetana u Karmenu te su se župnici tu naglo našli osamljeni i udaljeni od puka. A i same su obitelji u primorskom dijelu Orebića postajale sve brojnije. Godine 1880. tamo ih je 50. Zato župnik don Nikola Fantella (1845.-1848.) boravi u Orebiću kod obitelji Gurić, a ne u župnom stanu u Karmenu. A i nastala svađa u povodu jedne tijelovske procesije, kojoj je isti taj župnik nešto izmijenio tradicionalnu trasu, učinila je svoje. Umjesto do Žukovca, župnik je išao samo do samostana Velike Gospe. Osim toga g. l852. Kućište se odvaja od Orebića i vezuje za župu Viganj. Tada se počne častiti slika Pomoćnice kršćana na oltaru Sv. Stjepana u Orebićima. Tako se stvorio plan da se tu, u središtu mjesta, između crkava Sv. Stjepana i Navještenja sagradi nova crkva. U početku se čak mislilo proširiti Sv. Stjepana, ali se od toga odustalo. G. l884., bila je 24. svibnja dovršena nova župna crkva Marije Pomoćnice kršćana u Orebiću i posvetio je dubrovački biskup Mato Vodopić. Tada su blagoslovljena i zvona za zvonik. Oltari i crkvena oprema izvedeni su naknadno. Najprije su uz glavni bila dva oltara, a poslije su dodana još dva.
Crkva je divotne strukture, sva u fino klesanom kamenu i zamašnih dimenzija. Tlocrt joj je u obliku križa. Iznad glavnih vrata ima izdignutu pjevalište (balatur) s velikim orguljama sagrađenima u tvrtki Tito Tonolli iz Brescie u Italiji, s dispozicijom vrlo zvonkih i otvorenih registara, koje bi trebalo staviti u trajnu bogoslužnu pa i koncertnu funkciju.
Gospa od Karmena
Prije gradnje sadašnje župne crkve Pomoćnice kršćana g. 1884., u Orebiću su bile u uporabi druge matične crkve. Prema župnoj Kronici tradicija govori da su tri mogućnosti za prvu matičnu crkvu: ona sv. Jurja u Vlaštici, sv. Lovra u Žukovcu i sv. Luke u Kućištu. Potonja je sagrađena na starijem lokalitetu g. l856. Ako se uzme u obzir da je sredina župe Trstenice (i Vignja) bila u Žukovcu, možda je tu i bila prva matična crkva toga kraja.
Sa svom sigurnošću treba držati da se župna crkva u Trstenici već zarana morala nalaziti na poziciji Karmen u Podgorju, tamo gdje će se naći i knežev dvor, Crkva sv. Vida (Modesta i Krescencije) mučenika. Da je Sv. Vid bila matična i važna za Trstenicu (Sabioncello), razabiremo i iz pisanja biskupa A. Gozze pri njegovoj vizitaciji stonske biskupije za g. 1628. Tu stoji: "Svećenik je dužan reći Misu svake prve nedjelje u sv. Vidu i sv. Sakramenta, a za ostale nedjelje uokolo po crkvama bratovština." I u Sv. Vidu imala je sjedište istoimena bratovština, a vjerojatno i ona Presv. sakramenta. Budući da je na Pelješcu, kao i u dubrovačkom kraju, nedjelja Presv. sakramenta uvijek prva u mjesecu, a ne kao na Korčuli (i Hvaru) ona treća, očito je da zapis biskupa A. Gozze sugerira zaključak da je Sv. Vid sjedište Trstenice. To se dogodilo najvjerojatnije poradi sjedišta trsteničkog kapetana, koji je stolovao u dvoru, kao i drugdje u Dubrovačkoj Republici, uvijek malo poviše crkve i župnog dvora. To je trebalo upućivati na koncentraciju glavne lokalne vlasti koju nadzire Republika. Ova Crkva sv. Vida vodi nas u asocijacije slavenskog kulta dobrog božanstva, boga Sevida. Lokaliteti tih crkava uvijek su uzdignuti ili su barem na izrazito prisojnoj strani i suncem obasjani, tako da zadovoljavaju i ovo što u hrvatskoj slavenskoj svijesti pobuđuje samo ime svetog Vida ("Sv. Vide, vidi me!"). A kako Bog prebiva u svjetlosti i sve transparentno vidi, lako se opaža da je sv. Vid iz slavenske mitologije rado prihvaćen i čašćen od naših hrvatskih predaka.
Kako je došlo do preimenovanja ove crkve u Gospu Karmelsku? To je vrijeme kad je kult Gospe Karmelske naglo procvjetao, jer se pobožnost vezala uz duše u čistilištu koje Gospa spašava i uz pobožnosti koje obećavaju vječno spasenje. A to za kršćanina nije neka slaba, nego najveća vrednota. Zato su u XVI. i XVII. st. nicale crkve i bratovštine Gospe od Karmela posvuda u općoj Crkvi, pa tako i u našim krajevima. Tako je Gospa Karmelska istisnula stari titular Sv. Vida pa je g. 1638. ta crkva preimenovana, i ona je zatim dala ime tom kraju: Karmen. Dva je oltara u toj crkvi podignula obitelj Cvitković, a pozlata je oltara u Karmenu izvedena g. l771. za župnika don Mata Kovačevića.
Gospa od Karmena je glavna matična crkva sve do pojave novih župnih sadržaja u Orebiću, najprije u Sv. Stjepanu, a malo iza loga u novosagrađenoj Crkvi Marije Pomoćnice kršćana.
Crkva Anuncijata
Ova crkva nalazi se u istočnom dijelu Orebića nedaleko od morske obale. Spominje se pri vizitaciji A. Gozze g. 1625.: "Pregledana je u Trstenici crkva Navještenja Bl. Dj. M. koja ima zvonik sa zvonom, 3 oltarnika i palium od tele“. Zapovjeđeno je napraviti sv. oltarić, svijećnjake, vrčiće za vino i vodu, korporal itd."
Crkva sv. Stjepana
U Orebiću, zapadno od sadašnje župne crkve, je crkva sv. Stjepana. Nije srušena, ali nije ni u finkciji. Pripojena je jednom stojnom objektu. Naznačena je više puta u župnoj Kronici, jer je važna crkva prije sadašnje matice. Njezin je spomen i pri vizitaciji biskupa A. Gozze dana 17. srpnja 1625. u svezi s Lukom Orebića. Taj biskup o njoj piše: "Pregledana je crkva sv. Stjepana u Trstenici koja ima zvonik sa zvonom, kalež, korporal, paramenat od crvenog damaska, 3 mapice, misal, palij od pozlaćenig voska, ali nije dotirana. Zapovjeđeno je da se nabavi oltarni kamen, oltarni vrčići, svijećnjaci i ploče ili predoltarno podnožje. Pod interdiktom je dok se potrebnim ne opskrbi." Poslije je nekom drugom rukom napisano da je dotirana. U njoj je tada župnik bio dužan reći dvije sv. mise.
Crkva Uznesenja Marijina, Velike Gospe
Samostan i ova crkva su sagrađeni na divotnom vidikovcu zapadno od Sv. Vida (Karmen) u Podgorju g. 1470. na općinskom zemljištu s pomoću Dubrovačke Republike i milodara puka. U početku to je bila neznatna i skromna crkvica, ali se poslije povećala, uredila i opskrbila svime potrebnim za službu Božju. Osim što je to mjesto bilo pogodno kao vidikovac, izabrano je za lokaciju crkve i zato što se pripovijedalo "da se tu pojaviše čudesa". Crkva ima i umjetničku slike Bl. Gospe o kojoj je pisao u naše vrijeme i Vinicije Lupis. Crkva ima svojih vrednota i dragocjenosti, a ponajviše treba iznad svega spomenuti čudotvorni Križ s otoka Badije. Samostan s crkvom tijekom povijesti pelješko-korčulanskog kraja imao je ne malu duhovnu i kulturnu ulogu. Posljednja isplata graditeljima bila je početkom g. 1486. u vrijeme korčulansko-stonskog biskupa Tome Malumbre (1463.-1503.). Crkvu je međutim posvetio Malumbrin nasljednik, posljednji korčulanko-stonski biskup Nikola Nikoničić g. 1534., kako to čitamo nad vratima crkvene sakristije. Samostan je služio ne samo za stan očima franjevcima nego je on zapravo bdio nad događajima u kanalu i nad gradom Korčulom. Osim toga on je bio fortificiran i opremljen protiv gusarskih upada a mogao je primiti u zaštitu sve okolne stanovnike dok ne prođe opasnost. Samostanska je crkva Vele Gospe svojevrsno svetište i mjesto vršenja zavjeta za puk i za pomorce. Tu se u XIX. st. utemeljilo i novo groblje, pa je postignuto ugodno jedinstvo ovog veoma impresivnog položaja sa spomenikom-svetištem vjere i spomenom pomoraca.