Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


Župni ured
Pomoćnice kršćana

Kralja Tomislava 5
HR-20250 Orebić
Tel./Fax. +385 20 713 004
Mob. +385 98 890 273
e-mail:
zupni.ured.orebic@du.t-com.hr

Povijest župe Orebić

           Župa Orebić, smještena u samoj pomorskoj trasi glavnog prometnog puta na Jadranu (i Mediteranu), već u poapostolsko doba mogla je upoznati prve kršćanske vjerovjesnike. Tako se mogla u tom vrlo prometnom kraju ustaliti barem i skromna kršćanska zajednica, jer od IV. do VI. st. nalazimo svetišta po nekim otočićima pelješko-korčulanskog arhipelaga. Posve je svejedno jesu li nositelji tamošnjih vjerskih zasada bili redovnici-pustinjaci, a još manje s kojeg su susjednog kopna potjecali. Ovdje kao najznačajnije ostatke iz tih vremena spomenimo ranokršćanski sarkofag u Kormenu i mramorni križ u trijemu crkvice Navještenja (Nuncijate). Nakon dolaska Hrvata na Pelješac odmah je i slijedila obnova kršćanske vjere, koju je pokrenuo splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin.
            U vrijeme zahumskog kneza Mihajla Viševića u Stonu je sjedište biskupije i stonski je biskup, skupa s knezom Mihajlom, bio na crkvenim saborima u Splitu 925.- 928. U godinama koje su prethodila tome bizantski je car pod jurisdikciju Sv. Stolice prepustio tzv. Bizantsku Dalmaciju i trebalo je sve te važne promjene geopolitički i crkveno obraditi i novostečene gradove i otoke inkorporirati u hrvatsku državu. Zato je kralj Tomislav i sazvao splitske sabore. Zaključci tih sabora zasigurno su ostvareni na Pelješcu, a tako i u Trstenici-Orebiću. Možda su iz tog vremena i crkve u kraju Vignja i Trstenice: Sv. Vid, Sv. Juraj i Sv. Ilija. Do tog vremena mogla se služba Božja vršiti i na staroslavenskom jeziku, a poslije sabora to se moglo samo uvjetno, jer je latinski imao prednost.
            Oko g. 1000. mletački dužd Petar II. Orselo dođe sa snažnom flotom do Majsana kazniti nepokorne otoke Korčulu i Lastovo. Tu na Majsanu primi delegaciju Dubrovnika, koju je predvodio nadbiskup. Tom zgodom, bilo milom, bilo silom, svi su priznali vlast mletačku, a dubrovački je nadbiskup imao na Majsanu i svečanu službu Božju.
            Iz opće povijesti Pelješca znamo da je dolaskom vlasti okupatora iz Raške nastupilo za Katoličku crkvu u Zahumlju veoma teško stanje. G. 1180. Zahumljem je zavladao knez Miroslav, brat Stevana Nemanje, ljutog neprijatelja Kat. crkve. U to vrijeme stradat će ne samo katoličke župe na poluotoku nego i katolička biskupija u Stonu. Spomenuti knez Miroslav potjerat će katoličkog biskupa Donata iz Stona i on će umrijeti u progonstvu u benediktinskom samostanu na Lokrumu 1211. Odsutnost katoličkog biskupa utrt će put nesmetanom širenju pravoslavlja u Stonu, a djelomično i na Stonskom ratu. Miroslavov nasljednik Petar širit će i patarenstvo. Knez Petar pod pritiskom dubrovačke i svjetske javnosti (Sv. Stolice) dopustio bi povratak kat. biskupije u Ston pod uvjetom ako mu Dubrovčani isplate 300 (a poslije bi bio pristao i na samo 200) dukata, ali oni, da se ne bi ogriješili o crkvene zakone protiv simonije, ne htjedoše. Iako su katolici tu postali manjina ove tuđe i silom nametnute vjere ne hvataju dubljeg korijena. To posebno važi za Trstenicu (Orebić), gdje je velika blizina Korčule i Mljeta davala veću čvrstoću pravoj vjeri, uz to što je Trstenica najudaljenija od okupatorskih namjera u Stonu. Uostalom, u to doba nije ni bila osobite razlike između Istoka i Zapada. Najvjažnije je bilo pitanje jurisdikcije, ubiranje prihoda i forma bogoslužja.
            Još gore i nezgodnije doba nastupilo je za Katoličku crkvu u Zahumlju kad Sava Nemanja postaje arhiepiskop i kad srpsku crkvu učini autokefalnom 1219. Tada je on poslao episkopa u Ston da pridobiva puk za pravoslavlje. On se nastanio u Samostanu sv. Bogorodice u Lužinama (dalm. Palusna, močvara), gdje su nekad stolovali katolički biskupi i tu su se više njih izmijenilo do 1252., kada im rezidenciju razori potres. Ti su se episkopi i inače često žalili svojim pretpostavljenim i drugim zaštitnicima da u Stonu nema vjernika, da nemaju prihoda ni dohotka i da nemaju od čega živjeti. Zbog svega toga oni su otišli iz Stona.  Posjedovali su i zemlje i nadarbine, ali nije bilo onih koji će te zemlje obrađivati - nisu imali korijena u ovom oduvijek katoličkom kraju.
            Iz 1222. postoji darovnica kralja Stjepana Prvovjenčanog kojom on dariva mljetskom benediktinskom Samostanu sv. Marije "na drugom otoku Krkru crkve sv. Vida, Janjinu i s Popovom Lukom, sv. Stjepanom i sv. Đurđom, a međe su im ove: Žuljana od mora do mora i od druge strane Motoružnice od mora do mora".  Zanimljivo je da se Pelješac tu zove Krkar, da tu benediktinci imaju velike prihode i snažan katolički utjecaj. Iz svih ovih povijesnih zbivanja u Zahumlju i na Stonskom ratu dade se zaključiti da su prilike krajem XII. i tijekom cijeloga XIII. st. bile teške i nasilne. Vladari se često mijenjaju, tuđe zemlje osvajaju, što je tuđe pljačkaju i otimaju, a često uvode i novu vjeru, kao što su to činili okupatorski Nemanjići iz Raške.
            Obnova katoličke biskupije u Stonu bila je spora. Dubrovačka je diplomacija izvješćivala Sv. Stolicu o stanju u Zahumlju i Travunji. Poradi malog broja vjernika katolika, biskupska se stolica u Stonu nije popunjala pa je 1284. papa Martin IV., a 4 godine poslije i Honorije IV. pismom upozorio dubrovačkog nadbiskupa da napokon odredi i imenuje stonskog biskupa. Najprije je to bio biskup Petar, koji se zvao stonsko-korčulanski, a poslije njega 1291. i Ivan Kručić, dominikanac iz Dubrovnika. On, ne mogavši rezidirati u Stonu kao ni njegov prethodnik Petar, po savjetu Sv. Stolice prenese svoje biskupsko sjedište u grad Korčulu, odakle će poradi velike blizine i susjedstva lako moći obavljati svoju biskupsku službu i poslanje na Korčuli i na Pelješcu. Jurisdikcija 18 biskupa iz grada Korčule potrajat će na Pelješcu do 1541., kada je papa Pavao III. pod pritiskom dubrovačke diplomacije napokon imenovao posebnog biskupa sa sjedištem u Stonu. To je bio biskup Toma Cerva. Time je Sv. Stolica nakon 200 godina udovoljila zahtjevu Dubrovnika da im biskup, kome su godišnje u ime crkvene desetine bili dužni davati 100 dukata, više ne dolazi s teritorija Mletačke Republike, s kojom su više-manje bili trajno u zategnutim odnosima.
           Od 1541. pa do ukinuća stonske biskupije 1828., izmijenila su se u Stonu još 24 stonska biskupa, od kojih su mnogi dolazili i u Trstenicu (Orebić). Većinom su ti biskupi bili domaći sinovi s teritorija Dubrovačke Republike. Mnogi su od njih bili veoma učeni, požrtvovni pa i sveti. Iz pisanja biskupa Ivana Kručića, kako to donosi Farlati, razabiremo teško stanje stonske biskupije: "Našao sam cijeli poluotok zaražen patarenstvom i raskolom. Prihoda za uzdržavanje nisam imao te sam jedva mogao smoći što mi je dostatno za život i bogoslužje." Zato je ovaj biskup, primivši poslanike iz grada Korčule, s njima učinio Ugovor u 3 primjerka po kojem će on prenijeti svoje biskupijsko sjedište u grad Korčulu i odatle upravljati Korčulom i Stonskim ratom. Tu su definirane njegove biskup­ske dužnosti i dužnosti Korčulanske općine prema biskupu. Kad su se, pak, kako smo vidjeli, Dubrovčani domogli 1333. Stonskog rata u trajno vlasništvo, utvrdili su ga visokim zidom na Prevlaci od Velog do Malog mora. Tu su oni planirali velike prihode od soli, vinograda, maslinika i od stoke. Tada je korčulansko-stonski biskup u Korčuli bio Gado iz Pise (1330.-1341.). Kad je on premješten za nadbiskupa na Krf, naslijedio ga je biskup Marin (l 342.-1347), koji je obilazeći u pastirskom pohodu Ston upao u zasjedu opakih ljudi poslanih od dubrovačke vlasti da biskupa, jer dolazi iz tuđeg teritorija, ometaju i uznemiruju, uz strogu zabranu da biskupu Marinu nitko ne smije dati ni hrane ni pića. Time su se Dubrovčani htjeli riješiti biskupa koji na njihovu teritoriju ubire desetinu. Uzalud se biskup Marin došao u Dubrovnik potužiti na loše postupke u Stonu i tražiti svoja prava. Zato je on potražio pomoć pape Klementa VI. u Avignonu. Sv. Stolica je više puta pozivala Dubrovčane da se pojave na ročištu, a kad se nisu pojavili ni peti put, zaredale su crkvene kazne: za dubrovačkog kneza izopćenje, a za grad Dubrovnik interdikt. Tek su nakon toga 1347. Dubrovčani priznali biskupa iz Korčule i za stonskog biskupa, i obvezali su se davati mu godišnje 100 dukata. Tada im je Sv. Otac posebno naglasio: "Pustite biskupa da se on služi svojim pravom u svojoj službi."    
            U ovo vrijeme Dubrovčani pozvaše franjevce iz Bosne da obraćaju narod Rata na katoličku vjeru. Tada papa Klement VI. 1347. dopusti fra Peregrinu da osnuje samostan u Stonu. Tako su se opet stekli povoljni uvjeti za povratak svega puka na katoličku, pravu vjeru, kako je to uvijek mudro željela Dubrovačka Republika - da u državi bude samo jedna, i to katolička vjera.
            U ovo isto vrijeme događa se važan događaj u Trstenici nakon postavljanja tamo trsteničkog kapetana (kneza) Nikole Zaverniga s dopuštenjem Malog vijeća l 345. da on može kod sebe držati jednog svećenika koji će, ne samo vršiti službu Božju, nego i upisivati u knjigu sve što mu kapetan bude naredio za plaću od 7 perpera. Dubrovčani su i inače svojim službenicima na dalekim putovanjima dodjeljivali svećenika, ali ovdje je, po svoj prilici, prisutan slučaj nastavka ranije pastve u tom kraju. Zahvaljujući dakle tu nazočnom svećeniku proradila je trstenička kancelarija i notarske knjige. G. 1347. vlada u Velikom vijeću predlaže da se trsteničkom svećeniku dade plaća od 20 perpera, da tamo doživotno služi u duhovnim i svjetovnim stvarima. Mi ne znamo što se bilo dogodilo s tim svećenikom kad je bio zakratko ukinut kapetanat i kad se opet uspostavio 1356. U XIV. i XV. st. spominju se zaseoci Trstenice: Zukovac, Viganj, Nakovanj pa i Lovište. Poslije će se tu još razviti i druga naselja pod imenom: Kućište, Podgorje, Karmen, Stankovići i Mokalo, svi sa svojim crkvama.
            Za upoznavanje Crkve i crkvenih bratovština važna je oporuka Dubrovčanima Jerolima Primovića iz 1564. kojom svakoj bratovštini Republike ostavlja 5 perpera. U Trstenici bile su tada bratovštine: sv. Jurja u Vlaštici, sv. Vida u Trstenici, sv. Lovra u Žukovcu i Sv. Mihovila u Vignju. Važan izvor podataka za povijest župe Orebić (i Viganj) jest Vizitacija stonskog biskupa Ambrozija Gozze (1615.-1632.) od 1625.-28. Tu se Trstenica zove Sabiuncello. Tu nalazimo da Trstenica ima 230 kuća i da svaka daje po perper na godinu. A pridonosi se i drugim prihodima od onoga što se ima. Isto tako daje se određen dohodak i za uzdržavanje crkava. Tu se također preciziraju i dužnosti župnika prema tamošnjim crkvama, a posebno prema Sv. Vidu.
            G. l761. odvojio se Viganj od Trstenice (Karmen) i sa sobom otrgnuo Lovište i Nakovanj, dok se Kućište odvojilo tek l 852.
            Do 1638. župna crkva u Trstenici bila je crkva sv. Vida u Podgorju, ali je tada preimenovana i zove se Gospa od Karmena, pa se po njoj prozvao taj kraj Karmen. Smrću posljednjeg stonskog biskupa Antuna Dolcija (l 800.-1 807.) stonskom biskupijom upravlja don Baldo Vidoš, župnik iz Orebića do 1814.
            Kad je krajem prošlog stoljeća car Franjo posjetio Pelješac, ušavši u Orebić doživio je bogatstvo, sjaj i ljepotu toga kraja, za koji reče da mu nema ravna u njegovu carstvu. Godine 1934. održan je veličanstveni Euharistijski kongres u Orebiću u povodu velikog jubileja Kristova rođenja. Ta je svečanost po organizaciji, širini zahvata, mnoštvu vjernika i porastu vjere bila nezapamćenog intenziteta. G. 1948. biskup Pavao Butorac krizmao je nakon ratnih godina u Orebiću gotovo 1.000 krizmanika sa zapadnog Pelješca i nekih župa otoka Korčule.