Sv. Vid, mč.
Danas smo u našoj župi Pomoćnice kršćana u Orebiću imali sv. Misu u crkvi Gospe Karmelske u Karmenu, ujutro u 8 sati. Okupilo nas se dvadesetak vjernika da odamo počast sv. Vidu, mučeniku. To smo učinili slijedeći stoljetnu tradiciju u ovoj župi.
Poznato je kako je ova župa slijednica župe iz Podgorja, koja je ustanovljena 1475. i posvećena sv. Vidu. Od 1638. ista je bila preimenovana u župu Gospe Karmelske, jer je sjedište župe bilo u Karmenu. Od 1855. sjedište se prenosi u Orebić na obalu, u crkvu sv. Stjepana. Kako je crkva sv. Stjepana bila premalena i sasvim trošna, time neprikladna za potrebe župne zajednice, u mjestu je sagrađena nova župna crkva i posvećena Mariji, Pomoćnici kršćana. Inače se Orebić kao župa kroz stoljeća imenuje: Hyllis, Oppidum Hyellense, Carmen, Carmine, Sabbioncello, Oeneum, Trstenica i Podgorje.
Na web-stranici ove župe (www.zupaorebic.hr), u rubrici o povijesti ove župe, napisano je kako se sa svom sigurnošću može držati da se župna crkva u Trstenici već zarana morala nalaziti na poziciji Karmen u Podgorju, tamo gdje je i knežev dvor, Crkva sv. Vida (Modesta i Krescencija) mučenika. Da je Sv. Vid bila matična crkva i važna za Trstenicu (Sabioncello), razabiremo i iz pisanja biskupa A. Gozze pri njegovoj vizitaciji Stonske biskupije za g. 1628. Tu stoji: "Svećenik je dužan reći Misu svake prve nedjelje u sv. Vidu i sv. Sakramenta, a za ostale nedjelje uokolo po crkvama bratovština." I u Sv. Vidu imala je sjedište istoimena bratovština, a vjerojatno i ona Presvetog sakramenta. Budući da je na Pelješcu, kao i u dubrovačkom kraju, nedjelja Presvetog sakramenta uvijek prva u mjesecu, a ne kao na Korčuli (i Hvaru) ona treća, očito je da zapis biskupa A. Gozze sugerira zaključak da je Sv. Vid sjedište Trstenice. To se dogodilo najvjerojatnije poradi sjedišta trsteničkog kapetana, koji je stolovao u dvoru, kao i drugdje u Dubrovačkoj Republici, uvijek malo poviše crkve i župnog dvora. To je trebalo upućivati na koncentraciju glavne lokalne vlasti koju nadzire Republika. Lokaliteti tih crkava uvijek su uzdignuti ili su barem na izrazito prisojnoj strani i suncem obasjani, tako da zadovoljavaju i ono što u hrvatskoj slavenskoj svijesti pobuđuje samo ime svetog Vida: "Sv. Vide, vidi mene!".